Iznutra Van
26.04.2010., ponedjeljak
A kak se tebi ne da?
|
Vozim ga kad je vrijeme lijepo, vozim ga i kad pada kiša. Kad me upitaju: "Pa kako to?", ja se pitam kako objasniti tako kompliciranu stvar da jednostavno volim voziti bicikl? :) Kad pedaliram, generiram sjaj u očima! Voziti bicikl naučila sam tek u osnovnoj školi. Sjećam se ushita kada sam, došavši jednog dana iz škole, u svojoj sobi ugledala pravi pravcati poni! Plave boje. Bio je to moj prvi bicikl. Od tada pa do dan danas, moja strast za vožnjom se mijenjala kako sam se I ja mijenjala. Imala je svoje uspone I padove, no uvijek je, više-manje, bila prisutna. Kako sam odrastala I mijenjala kriterije I prioritete, tako su se I moji bicikli mijenjali, no uvijek sam preferirala one plave boje. Tračak nostalgije J Tako danas imam dva plava bicikla. Caricu Konu Nunu I vrckavog sklopivog Dahonca. I na Velebit, i u ured A kako sam se nedavno preselila u Odru (ili ti ga 12 kilometara od Trešnjevke gdje radim) nabavila sam sklopiv bicikl Dahon koji je primijenjljiv u tisuću kombinacija. Sklapa se samo u 15 sekundi i tako sklopljen stane u malo veću putnu torbu. Kužite, ne? Ak' padne kišica ili se umorite, sklopite ga i uskočite u prvi prigradski vlak, tramvaj ili bus. Bez problema stane i u gepek automobila koji eto, sasvim slučajno, baš ide u vašem smjeru. I što je sad tu neobično? Meni apsolutno ništa. I dok je lijepo vrijeme, ni prehladno ni prevruće, vožnja biciklom na posao potpuno je prihvatljiva i širolikom pučanstvu. Pa čak i onima koji nikada niti ne vrte pedale. Ali ako je vani slučajno oblačno, sipi li lagana kišica ili je temperatura iznad 30 C ili (sačuvaj Bože!) ispod nule, moje uletavanje biciklom na posao promatra se s jednom dozom, blago rečeno, čuđenja. Naravno, ima još par frikova poput mene koji me razumiju, no ti su stvarno rijetki. Jer, zna se, bicikl se ne vozi po lošem vremenu! I u takve dane, često me dočeka pitanje kolega: “Pa kak ti se da???”. Komplicirano jednostavno I kako sad da ja u jednoj rečenici objasnim tako kompliciranu stvar da ja jednostavno volim voziti bicikl!?! Kako objasniti da je moje bicikliranje totalno super! Da mi je ono buđenje, inspiracija, zahvalnost, meditacija, užitak, avantura, dodir sa samom sobom, i još tisuće stvari... Da sam pedalirajući došla do nekih najluđih spoznaja o sebi. Da na biciklu pišem svoje priče. Da na njemu smišljam recepte. Da sam na njemu danima pjevala svojoj tada nerođenoj Luciji, dok sam veselo pedalirala s njom u trbuhu. Da me puno puta na njemu stigao ljetni pljusak kada se nisam sklanjala od kapi, već sam nasuprot, jurcala kroz najveće lokve da se što više smočim. Da sam na njemu klizila u zimska šutljiva jutra kroz tek napadali snijeg, ostavljajući trag guma za sobom. Da mi je tisuću puta, probudivši se u snenoj ovojnici, mrzak bio i pogled na bicikl, ali je pobjeda mog otpora i zadovoljstvo pedaliranja nenedmašiva nagrada za trud prelaska istog. Da je vožnja biciklom generator mog jutarnjeg sjaja u očima. Koji se, istina, tokom radnog dana polako i neumitno gasi pod nadolazećim surovim problemima poslovne svakodnevnice. I zato na pitanje “Pa kak ti se da?” ja velim “Pa kak se tebi ne da???”. |
07.04.2010., srijeda
Ikran na mom balkonu
|
Sleti li vam, jednog jutra, na terasu neki čudan stvor, nemojte samo odmahnuti rukom ili zvati okulista i zakazati pregled. Možda vas je došao podsjetiti na sve što ste kao dijete znali i vjerovali, a onda trampili da zauzvrat postanete dobro prilagođeni odrasli ljudi. Moja najdraža dječja maštarija bila je da mogu letjeti. Neko vrijeme to nije bila čak niti maštarija, neko kratko vrijeme djetinjstva doista sam bila uvjerena da mogu letjeti. Zatrčavala bi se niz ulicu u svom kvartu, nadajući se ako me noge dovoljno brzo ponesu, da ću se u jednom trenutku jednostavno odlijepiti od tla i poletjeti zrakom. Samo tako! Ne sjećam se kada sam prestala to vjerovati i kada je to postala tek puka čežnja za nečim neostvarivim. No, znam da sam u jednom trenutku odustala od te ideje, pomalo se srameći tog dijela sebe koji je to silno želio. Tog dječjeg dijela sebe koji je vjerovao da je sve moguće. Povratak male letačice Tu nikada ostvarenu, ali i nikada zaboravljenu čeznju osjetila sam upravo gledajuci Cameron-ov Avatar. Sjedeći u fotelji, sa 3D naočalama nabijenim na nos, ostala sam bez daha kada je Jake zajahao golemog Ikrana. Gotovo da sam mogla osjetiti let. I zamisliti sebe na Jake-ovom mjestu. Tijelo Ikrana pod svojim nogama, lepet krila, vjetar koji me šiba po licu, lupanje srca, dah koji mi puni pluća i izlazi u eksploziji uzvika “Jipiiiiiiiiiiiiiiiiiii!”. Poplava radosti To je to! To je osjećaj za kojim čeznem i koji tražim većinu života. Osjecaj Života samog. Tako moćan i snažan da poput bujice u trenu preplavi sve stanice mog tijela tjerajući me da vrištim od radosti! Ponekad mi se zna desiti da se probudim s tim osjećajem. Ničim posebnim izazvanim. Niti izvana, niti iznutra. Jednostavno je tu. Sve je tako jasno. Znam gdje pripadam i kamo idem. Ta misao uhvati se u mojoj neuronskoj mreži na tren, a već slijedeći isklizne van. Pa ju ponovo tražim. No najčešće ne dolazi kada ju dozivam. Ima neki svoj tvrdoglav, nepredvidljiv ritam. Poput Jake-vog Ikrana. Samo je ovog mojeg teže uhvatiti. Ofucan od besciljnog letenja I tu mi je sinula ta ideja. Pa jasno! I ja imam Ikrana. Ikrana u kojeg sam vjerovala kao dijete. Ikrana na kojeg sam zaboravila i kojeg sam izgubila negdje usput. Dok sam odrastala i postajala adaptirana i razumna odrasla osoba. I trudila se potisnuti sve “sulude i nerealne” ideje. Završavajući “pristojan” fakultet, tražeći “dobar” posao i dižući kredit za stan. I sada, taj moj Ikran leti usamljeno. Možda se već i ofucao od besciljnog letenja. A možda jednostavno odmara negdje i čeka neki bolji trenutak. Koji većina od nas čeka cijeli život. I zato, ako vam jedno jutro, neki čudni stvor sleti na terasu, izgledajući pomalo zbunjeno, nemojte odmahnuti rukom čekajući pravi tenutak. Jer, možda je baš to vaš Ikran. I možda je sada, baš sada, taj trenutak da ga zajašite i krenete na urnebesnu jurnjavu. Avantura otvorenog srca A moj se Ikran - konačno vratio. Bio je jako gladan, umoran, a ponajviše pospan. No, s lakoćom smo se prepoznali. Bio je dovoljan samo trenutak dobre volje. Pa malo kolebanja, približavanja i “Hop”, već sam bila na njemu. I sada opet letim, letim u nepoznato, još uvijek labavo držeći uzde, no otvorenog Srca za sve što će doći. Jedva čekam! |
